ni tag očas onim suzama,
ni tag onoj tugi,
ni trag tebi,
gotovo je,
ja sam konačno 
shvatila;
zašto bi ti se vratila??
moje mjesto uz tebe nije,
da u oku suza mi se krije,
ni traga tebi,
u mojim mislima,
ni u željama,
ni sveca, ni vraga,
konačno ti nikakvog,
ne osijetim traga....


xayida

sunce je zašlo
i budi se tama
što me to snašlo
i zašto sam sama
u gluhoj noći
bez svitanja
hoćeš li doći
nakon duga skitanja
sa livade čuje se
glas i jecanje, sve jače je
jesu li to horde
snage i ljubavi
il' samo djevojke gorde
što snovi su im nestali
jesu li to vukovi
strašni i snažni
ili su to samo leptiri
nježni i mali
dok orkestar svira
zadnje note
dok maestro bira
zadnje pokrete
muzika svira
sve tiše i tiše
dan se ponovno budi
a snova nema više,
ili možda......

Poznaješ li već znakove moje,
osječaš li riječi što pored tebe stoje?
Zamišljaš li opet naše noći,
u laganom vjetru,
ni traga samoči!
Postoji li još jedna nada za nas,
za mene, za tebe da nađemo spas?
Postoji li netko ko između nas stoji,
gleda tebe i zvijezde broji?
Postoji li naša ljubav tajna,
postoji li naša zvijezda sjajna,
postojimo li u nekom drugom svijetlu,
negdje gdje znamo samo ti  i ja,
negdje gdje smo samo mi sreča!
Al na kraju ja znam,
da je to mjesto,
samo ono,
što se ti ne usudiš 
priznati, 
ali možeš osjetiti,
i osječaš,
a gluposti pričaš!

xayida

nije svaki,
al danas je,
hehehe,
pozvala bi vas al nije da bi mogli doci nazalost.... :(((
al nema veze,
ljubam vas sve i mislim na vas, 
a sad odo!
pozdravček!!


xayida

pla dana,
pola noći,
ona sanja,
grad u samoći!
teče rijeka, bez ktaja,
bez početka, sve osvaja!
Neće stat,
utopit se možeš kad-tad,
Samo mostovi 
od ljubavi,
samo oni,
su sigurni!
samo oni su največi,
samo oni su najjači,
samo oni polomiti se neće,
ako dopustimo da rijeka teče,
samo preko nijh,
možemo priječi,
samo njima cilj steći!
i kad rijeka nastavi da plovi,
ti na nijh srce stavi,
jer sigurni su samo,
mostovi od ljubavi!

xayida

riječi su ono čime možeš,
čime smiješ,
čime živiš,
gdje ploviš!
riječi su te;
što ti snagu daju,
njima moliš,
nijma voliš,
one šapču,
kada spavaš,
one mole,
kad se nadaš!
one te dižu,
kad padaš!
one ti snagu vrate,
i negledaju sate!
one su moje sredstvo,
moja snaga,
moje misli,
moj svijet,
one su miris,
i najlijepši cvijet!

xayida

u tvojim sam očima
pronašla spas
od tuge i suza
što me godinama prate

u tvojim sam riječima
pronašla sebe
svoju dušu pisanu
na papirima tvoga srca

u tvome sam biću
pronašla nadu
da će sutra možda 
ipak osvanuti sunce

Ti si bio, moj dah,
moja sreća, 
moj miris,
moja čežnja,
moja želja.
Sada, dragi,
 nisi ni upola od toga;
ni tren,
ni minuta,
ni oslonac 
ni pad,
ni sreća,
ni jad!
Bila sam ti sve,
dio tebe,
i ljubav,
i bol,
i život
i nada,
a sada,
sam samo,
uspomena mlada,
na davno zaboravljenu ljubav,
koja se nikad neće vratiti,
i bolje se ne zanositi,
bio si mi sve,
 a od tebe,
ostalo je,
samo mali,
dio u mom srcu,
bili smo si sve,
a ostali,
onako usnuli,
među ranama,
među manama,
među rupicama ljubavi,
zajedno potonuli!

Kao stvorena za to,
da ponovo,
stvaram,
da ponovo volim!
Dosta mi je više tužnih 
misli zbog tebe,
dosta mi je više,
ledenog sunca,
i suhe kiše!
Stvorena da budem prva,
potrudit ću se i ja dušo,
da stvoeim sebe u najbolju,
kao sto sam bila,
dok nisam upoznala tebe!
Kao stvorena da imam,
ovaj život svoj!
i bez tebe on je samo moj!

zovi me snovima,
tješi me riječima,
gledaj me zvijezdama,
imaj me pijesmama,
slušaj me vjetrom,
osjeti me morem,
imaš me daljinom,
a osječaš blizinom!
njega sam preboljela,
tebe osvojila,
nisam ni osjetila,
pa sam se dosjetila,
ako je mogao i on,
možeš i ti,
al ovaj put neću te prevariti!